Općina Sveti Martin na Muri, najsjevernija je općina u Hrvatskoj (Žabnik: 46°33' S i 16°22' I), a nalazi se u Međimurskoj županiji. Povijest Međimurja dokazuje da sudbina prema tom "falaćecu" zemlje između Mure i Drave nije bila naklona.

Jedan od primjera je i taj što su Mađari još 24. travnja 1860. godine pustili u promet željezničku prugu Kotoriba - Čakovec - Maribor i time povezali Međimurje s ostatkom Mađarske. To je najstarija pruga u Hrvatskoj, a ne pruga Zidani Most - Zagreb - Sisak, kako to neki još i danas tvrde, koja je puštena u promet tek 2 godine kasnije (1862.). Tom je prugom Međimurje već onda bilo povezano sa Bečom, Budimpeštom i Trstom.

Pa ipak, bez obzira na stalne, neprekidne okupacije, na utjecaje austrijskih i mađarskih vlastodržaca, Međimurje je očuvalo nacionalni duh, modificiran oblicima hrvatske kulture.

Pjesnik Ivan Goran Kovačić jednom je prilikom rekao: "U Hrvatskoj postoji na primjer međimurska pjesma, koja se ubraja među najbolje, najoriginalnije i najljepše tvorevine na svijetu".

U tim je pjesmama satkana sva ljubav za rodnu grudu, nostalgija bliža bolu nego tuzi, radost orošena suzom, erotika prigušena prijekorom, sa svim saznanjima težine rastanka i odlaženja u tuđinu "trbuhom za kruhom".

Najstarije djelo kajkavske književnosti za koje znamo je "Raj duše" (1560. god. - N. Dešić), molitvenik je Katarine Frankopan-Zrinski, žene Nikole Sigetskog.

Prirodne ljepote, marljivost, skromnost, poštenje i gostoljubivost pridonjeli su da Međimurje s punim pravom nosi laskavi naziv: "HORTUS CROATIÆ" ili cvjetnjak Hrvatske. Moramo biti zahvalni svojim precima, djedovima i bakama koji su pridonjeli da danas mi i naša djeca uživamo u blagodatima tog prelijepog krajolika.

*Nismo naslijedili svijet od svojih predaka - posudili smo ga od svoje djece*

Žitelji Svetog Martina na Muri i okolnih mjesta oduvijek su se bavili poljoprivredom - ratarstvom, stočartstvom i vinogradarstvom. To im je bio jedini izvor prihoda, a što je u drugoj polovici prošlog stoljeća razvojem industrije i zapošljavanjem ovdašnjeg pučanstva u industriji naveliko zapostavljeno.

Mnogi su se bavili i mlinarstvom, pa je tako okolina Svetog Martina na Muri u prošlosti bila nadaleko poznata po mnogobrojnim plovećim mlinovima na rijeci Muri, koje je pokretala jaka vodena snaga. Žitarice su dovozili čak i iz Podravine i Hrvatskog zagorja. Danas u Hrvatskoj ne postoji niti jedan sličan mlin sa tradicijskim mljevenjem žitarica. Stoga je hvalevrijedna rekonstrukcija mlina, koji se nalazi u Žabniku i jedini je takve vrste u Hrvatskoj.

Mnogo je muževa radilo u rudniku "Međimurski ugljenokopi" kao kopači, mineri, vozači. Dokaz tome su raštrkane "halde" u okolici Svetog Martina na Muri i diljem Međimurja, kao i 7 grobova nastradalih rudara u jednoj nesreći, na groblju u Svetom Martinu na Muri. Ugljenokopi su zatvoreni 1972 godine.

Mnogima danas nije poznato da je u prošlosti u okolici Svetog Martina na Muri bila razvijena i proizvodnja cigle. Poznate ciglane su bile u Bukovju, Svetom Martinu na Muri i Žabniku. Cigla se izrađivala ručno, što je bio težak i mukotrpan posao. Nakon izrade, cigla se sušila nekoliko dana na suncu, a onda se prišlo slaganju "peći". Između cigle stavljao se lapor (sitni ugljen) iz "Međimurskih ugljenokopa" i šiblje. Kad je sve bilo posloženo, peć se namazala blatom i podložila vatra. Nakon nekoliko dana cigla je bila pećena i mogla se koristiti za zidanje. Mnoge su kuće izgrađene od te cigle, što je i danas vidljivo na kućama koje još uvijek nemaju fasadu.

I moja malenkost, autor ovih redaka, tajnik tadašnje Omladinske organizacije, sudjelovao je u izradi cigle za današnji Vatrogasni dom u Svetom Martinu na Muri. Namjera je naime bila da Omladinska organizacija pomogne kod izrade cigle, s tim da bi mogli besplatno koristiti Dom za razne aktivnosti. Međutim, raznim političkim igrama, tadašnja mladež je izigrana i taj "brak" nije dugo trajao. Dokaz tome je što se u Vatrogasnom domu danas nalazi trgovina, a mi se pitamo zašto su kafići puni mladeži!!! A gdje će se drugdje družiti?

Nekada se Sveti Martin na Muri zvao Pomorje, kasnije se počeo nazivati Sveti Martin, a Mađari su ga nazvali Muraszentmárton.

Komunistički režim u bivšoj državi zabranio je ime Sveti, da bi današnji naziv bio ponovno vraćen 1990. godine.

Arheološki nalazi pokazuju da je u blizini župne crkve bila rimska vojarna-castrum. Sveti Martin na Muri se nalazi dakle na tadašnjoj granici Dalmacije i Iliricuma (Rimskog carstva). Strateška cesta prolazila je kroz naselje iz Ptuja (Petovium) za Szombathely u današnjoj Mađarskoj.

Nešto više o arheološkim iskapanjima govori Petra Novinšćak iz Svetog Martina na Muri, apsolventica arheologije i povijesti u Zagrebu, koja je sudjelovala na iskapanju iza mjesne ambulante:

- Sveti Martin na Muri leži na temeljima antičkog tj. rimskog naselja Hallicanuma, što se zaključilo na temelju pisanih antičkih izvora, između ostalog i putopisa Itinerarium Antonini iz 3.st.n.e. Na temelju toga izvršena su pokusna arheološka istraživanja 1977. i 1978. g. te sistematska iskopavanja 1985.g. koja su pokazala da je riječ o jednom većem antičkom naselju na površini od oko 2,5 - 3 km².

Tijekom tih istraživanja nađeno je podosta arheološkog materijala. Od nepokretnog: ostaci temelja jednog antičkog objekta (vjerojatno rimska kuća), antički zid, bazu kamenog stupa i mnoštvo građevinskog materijala što govori o intenzivnoj građevinskoj aktivnosti. Od pokretnog inventara nađeni su rimski novčići u rasponu od 1. - 4. st.n.e., fibule, glinene uljanice i keramičke posude. Da je Hallicanum bio malo veće središte potvrđuje i nalaz kamenog žrtvenika (are) koji je konzularni beneficijar Tit Caesernije Marcelin, upravitelj ovog naselja, posvetio vrhovnom rimskom božanstvu Jupiteru.

Godine 2002. nastavila su se arheološka istraživanja u Sv. Martinu na Muri koja je vodio prof. Josip Vidović iz čakovečkog Muzeja Međimurja. Ova su se istraživanja nastavila na ona iz 1985.g na tzv. brijegu antičkih lončarskih radionica, na lokaciji iza današnje mjesne ambulante. Već ranije je ovdje pronađeno korito za tiještenje gline, te dio lončarske peći, a 2002. godine otkriveno je još nekoliko takvih peći, te obilje rimske keramike koja se može datirati u razdoblje od 1. - 6. st.n.e. To su ostaci tanjura , amfora, plitica i dr. posuđa koje se koristilo u svakodnevnom životu. Dakle riječ je lončarskoj četvrti koja je bila jako aktivna unutar rimskog naselja Hallicanuma. Svi nalazi odvezeni su u Muzej Međimurja u Čakovec gdje se vrši njihova analiza i ako je moguće rekonstrukcija, naime neki su fragmenti već uspješno sljepljeni u cijelu posudu.

Crkva Svetog Martina u Svetom Martinu na Muri, je barokizirana gotička građevina s datiranom 1467. i 1468. godinom, (na konzolama u crkvi), s arapskim brojkama, predstavlja najstariji spomenik te vrste u Hrvatskoj.

Pronašla ga je Anđela Horvat godine 1954., a potječe iz 1468. godine. Da je zapis u Svetom Martinu na Muri zaista vrijedan spomenik pisma u nas, potvrđuje i lokacija drugog po redu starosti postojećeg pisanog primjerka arapskim brojkama u Hrvatskoj. On se nalazi u zagrebačkoj crkvi sv. Marka, koji potječe iz 1499. godine.

Crkva u Svetom Martinu na Muri je po pisanju dr. Anđele Horvat "barokizirana gotička građevina s dvije pobočne kapele s vitkim zvonikom uz zapadno pročelje i sakristijom uz sjevernu stranu gotičkog svetišta". Danas je teško točno utvrditi kada su izgrađeni najstariji dijelovi ovog vrijednog sakralnog objekta, ali iz kanonskih vizitacija doznaje se da "crkva u 17. stoljeću ima uz svetište lađu i zvonik te sakristiju". Nešto kasnije, 1767. lađi je prigrađena južna, a 1783. i sjeverna kapela. Nova sakristija s oratorijem datira iz 1777. godine.

No, najznačajniju kulturno - povijesnu vrijednost crkve čini njen gotički dio. To je "izduženo svetište zasvođeno gotičkim mrežastim svodom, koji sapinju tri glavna kamena, a nosi ga deset konzola". Upravo ove konzole (nosači) onaj su dio stare građevine koji je privukao najveću pažnju povjesničara umjetnosti. Na njima se nalaze razni likovi i figure nepoznatog majstora čak iz 15. stoljeća. Na jednoj od tih konzola nalazi se uklesana na gotičkoj vrpci i godina 1468. To je najstariji zapis arapskim brojkama u Hrvatskoj. Do tada su, naime, na svim spomenicima brojke bile pisane rimskim znakovima. Osim ovih prastarih konzola, veliku povijesnu i umjetničku vrijednost imaju i zidne slikarije, čije je postojanje dokazano, ali ne i potpuno istraženo. Već kanonski vizitator Zubić 1688. godine bilježi da je crkva izvana i iznutra oslikana slikama, dok Gazon 1878. godine govori da ispod vapna postoje neke slikarije. Ove tvrdnje potvrdila su ispitivanja 1954. godine kada su ispod žbuke pronađeni "grafiti ugrbeni najranije 1505. godine, u lađi ornamenti s viticama kakvi su bili uobičajeni u vrijeme renesanse, a u južnoj kapeli naišlo se na zidne slikarije barokne arhitekture".

I inventar ove crkve posebno je vrijedan: glavni oltar sv. Martina dao je podići 1760. godine tadašnji župnik Lovro Horvat, dok oltar južne kapele potječe iz 1779., a vrijedna propovijedaonica i oltar sjeverne kapele iz 1784. godine.

Prvi puta se župa spominje 1334. godine kao "Sancti Martini", a taj je titular zadržala do danas. Prema popisu iz 1802. godine župa je brojila 1906 vjernika, dok je prema popisu iz 1991 godine bilo 2 987 vjernika. Župi treba pribrojiti i Hlapičinu sa 1 100 vjernika, koja pripada gradu Mursko Središće.

Općina zauzima površinu od 2 525 ha. Prema popisu stanovništva iz 2001 godine, u općini danas živi 2 958 žitelja. Općini pripada 13 naselja, a centar općine je Sveti Martin na Muri. Sva naselja općine pripadaju i istoimenoj župi Sveti Martin. Župi pripada i Hlapičina koja je u gradu Mursko Središće.

Područje općine prostire se djelomićno na bregovitom, a djelomićno na nizinskom dijelu Međimurja. Prema mišljenju mnogih, to je najljepši dio Međimurja. Sa sjevera je oplakuje nemirna Mura, a sa južne strane pitomi brežuljci s kojih seže pogled na Alpe, zagorske brege i mađarske puste, dozivaju vas na ugodne šentje pored mnogobrojnih kleti i vinograda, gdje se uvijek čuje dobra pjesma i veselje.